NASTANAK UČENJA O ČISTILIŠTU

Iako se pojam čistilište nigde ne može naći u Svetom Pismu, rimokatolici koriste određene biblijske stihove, kao argument da bi se mogli odnositi na to. „Kažem ti; nećeš izaći odande dok ne platiš i poslednju paru,, (Lk 12, 59)  Ovo se shvata kao ostatci posledica greha. „Njim je sišao i propovedao duhovima, koji su bili u tamnici“ (1.Pet 3,19).  „A čije delo izgori, taj će podneti štetu, ali će sam biti spasen, samo tako -kao kroz oganj“. (1 Kor. 3, 15)itd.

Katolička doktrina se oslanja i na ovaj odeljak iz devterokanonske knjige Makaveja:. „Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi.“ (2 Mak 12,44-45). Ovi stihovi se takođe uzimaju kao klica ideje o čistilištu te se pretpostavlja da su barem neki od tih mrtvih u stanju čistilišta.

Između II i IV veka, kada je već ideja o skorom dolasku Hrista počela da jenjava, hrišćanstvo je postavilo sebi za razmišljanje o situaciji u kojoj se duše nalaze nakon smrti; odnosno od smrti pa do Strašnog Suda. Amvrozije, Avgustin i Jeronim, veliki oci crkve, smatrali su da će određeni grešnici, možda biti spaseni ukoliko prođu kroz neku vrstu suđenja i tu se polako rađa ideja koja oko XII veka postaje i verovanje u čistilište. Za razliku od jevrejskog Šeola koji je bio jedno tužno, tmurno mesto ali lišeno kazne, čistilište je mesto u kom su mrtvi podvrgnuti jednom ili više suđenja. Ovo veoma liči mučenjima kojima su prokleti podvrgnuti u paklu. Najuobičajenija su vatra i led. Vatra igra ključnu ulogu u istoriji čistilišta.

Vatra preporađa, čisti i drevni je sveti simbol korišćen u mitologiji, folkloru i hrišćanstvu prvih vekova. Apostol Pavle pominje vatru: ,,Dan suđenja ga će obznaniti, jer, ono se pokazuje po vatri, a vatra će iskušati što vrijedi svačije djelo,, (1 Kor.3,13). Ovaj stih je služio u srednjem veku, u kom je smrt bila veoma rasprostranjena i akcentovana, kao biblijska baza za čistilište. Naime smrt je bila bliska stvarnost te su se vernici zaokupljivali brigom o sopstvenim dušama i šta će sa njima biti nakon smrti. Svakoga je čekao sud, dobri ljudi su odlazili na nebo, a loši u pakao. Međutim, većina ljudi nije bila ni dobra ni loša te su oni išli u privremeno mesto u kojem bi se patnjom i pokorom očistili kako bi mogli ući u raj. Mnogi ljudi su osećali potrebu da se mole za svoje bližnje koji su bili upravo na ovom međumestu. Ako su se molili za bolesno dete ili roditelja, što ne bi i za duše bližnjih u čistilištu.

Verovanje da Bog odgovara na molitve je bilo apsolutno te je molitva bila sastavni i nužni deo svakog vernika. Crkva je čak imala i poseban praznik, Svih duša i tada su svi umrli pominjani u molitvi. Vremenom, usled učenja Zapadne crkve o pokajanju, pojavljuju se indulgencije. Vera nije dovoljna već se traže dela pokajanja kako bi se udovoljilo Bogu. Greh je moguće kompenzovati indulgencijom. Već od XI veka ova praksa postaje uobičajena. Indulgencije su davane čak i dušama umrlih koje su u čistilištu od strane pape i biskupa, jer su oni posedovali ,,ključeve,, odnosno vlast da vežu i razrešavaju grehove. Indulgencije su sve više zloupotrebljavane te će kasnije postati jedan od razloga reforme unutar crkve. Martin Luter se odlučno protivio ovome u XVI veku.

Možda je najvažniji sabor u vezi sa čistilištem bio Tridentski sabor. On je zasedao u tri etape. U trećoj etapi, na 25. zasedanju od 3-4 decembra 1562. godine usvojeno je učenje o čistilištu, prizivanju Svetog Duha, indulgencijama itd. te su papskom bulom Benedictus Deus potvrđene sve saborske odluke. Ovaj sabor je učvrstio dogme u Katoličkoj crkvi i pojačao crkvenu disciplinu. Međutim, drugi Vatikanski sabor (1965.) je dao najnovije tumačenje indulgencija u Katoličkoj crkvi.

 Indulgencije

Spomenuta Indulgencija je u katoličkoj crkvi izraz da delimično ili potpuno oproštenje grehova za koje je predviđena vremenska (vremenita) kazna u čistilištu. Kada se kaže „vremenita kazna“ do znači da ona traje privremeno i da može da se „odsluži“ na ovome svetu ili u čistilištu (za razliku od večne kazne koja vodi direktno u pakao).  Ona može da se izbegne ili skrati u čistilištu ako se ispašta u ovome svetu kroz epitimije (pokore) i sl. Oproštenje, odnosno oslobođenje od vremenite kazne može se na određeni način zaslužiti kroz dobra dela, milosrđe, molitve, ispovest itd.

Prve informacije o indulgencijama imamo zabeležene u XI veku. Indulgencije su deljene od lokalnih biskupa a kasnije je vlast deljenja indulgencija prešla isključivo na papu jer se smatralo da samo on raspolaže riznicom dobrih dela.

Za indulgencije se mogao dati novac u svrhu pomaganja crkvi ili milostinji. Međutim, Crkva u početku nije uslovljavala dobijanje oproštenja plaćanjem. Idulgencije koje su se prodavale za novac su bila zloupotreba tadašnjih crkvenih vlasti kako bi se došlo do materijalnih sredstava za razne projekte crkve (npr. Izgradnje bazilike sv. Petra u Rimu, što je potaknulo Lutera na protest). 

Indulgencije postoje i danas u Katoličkoj crkvi. Zakonik kanonskog prava kaže da je indulgencija odnosno oproštaj:

„otpuštanje pred Bogom vremenite kazne za grijehe, čija je krivnja već izbrisana, a što ga vjernik prikladno raspoložen i pod sigurnim i određenim uvjetima postiže pomoću Crkve, kao služiteljica otkupljenja ovlašteno dijeli i primijenjuje blago Kristovih i svetačkih zadovoljština.“

Ovo znači da vernik može, dok je živ da postigne oslobođenje od krivnje (u potpunosti ili delimično, u zavisnosti od stepena njegovog duhovnog života) uz ono što Crkva od njega traži kako bi mu dala oproštenje.

 Riznica ili blago Hristovih i svetiteljskih zasluga

Da bi se razumelo učenje o indulgencijama i na koji način one utiču na čistilište, potrebno je da se razume i učenje o „Riznici Hristovih i svetiteljskih zasluga“ (blago Kristovih i svetačkih zadovoljština).

Po ovome shvatanju Katoličke crkve, na nebu postoji riznica zasluga ili zadovoljština, na određeni način „višak dobrih dela“ koje su učinili sam Gospod Isus Hristos, Bogorodica i svetitelji, ali i sveštenici služenjem misa. Ta dobra dela mogu da zamene nedostatke vernika (na zemlji ili u čistilištu) ako vernici slede upustva od strane Crkve, posebno u vreme kada se propisuje potpuni ili delimični oproštaj. Iz te riznice, Crkva uzima i deli vernicima, propisujući im šta sve moraju da učine kako bi dobili potpuni oproštaj. Takav potpuni oproštaj, ako vernik ispuni sve zahteve, u vremenskom roku koji odredi Crkva (Redovno na Sve Svete u trajanju od 8 dana ali i u drugim razdobljima), vredi za dotadašnji period, a ne i za grehe koje će uslediti nakon toga. Iako vernik treba redovno da se ispoveda i na ispovesti dobija oproštaj, ipak za mnoge grehe treba da podnese i vremensku (vremenitu) kaznu i zato takvi oproštaji imaju samo delimičnu snagu, dok vernik ne ispuni sve uslove. Zato su, za katolike, vremena kada se proglašava potpuni oproštaj, posebno dragocena. Na taj način, kada oproštaj primenjuje na sebe, to može da utiče i na dugotrajnost njegovog boravka u čistilištu te na vrstu kazne.

Ono što je takođe zanimljivo, jeste učenje Katoličke crkve da se potpuni oproštaj može dobiti samo jednom dnevno, dok se delimični može dobiti više puta dnevno. Vernik, u vremenu potpunog oproštaja može da vrši propisane radnje za duše u čistilištu te i za njih dobiti potpuni ili delimični oproštaj, svakoga dana za jednu dušu. Vreme potpunog oproštaja objavljuje  Apostolska pokorničarnica.

SLUŽBENA NAUKA KATOLIČKE CRKVE O ČISTILIŠTU

Katekizam katoličke crkve, koji donosi zvanična učenja Katoličke crkve, o čistilištu govori sledeće:

1030 ,,Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.”

1031 ,,To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva čistilištem. Nauk vjere s obzirom na čistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom i Tridentskom koncilu. Crkvena predaja, pozivajući se na neka mjesta Svetog pisma, govori o čistilišnoj vatri: ‘Što se tiče nekih lakih pogrešaka, treba vjerovati da prije općeg suda postoji čistilišna vatra, prema onome što potvrđuje Onaj koji je Istina, govoreći da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga neće biti oproštena ni na ovom ni u budućem svijetu (Mt 12, 32). Prema toj pouci možemo zaključiti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u budućem svijetu.,,

1032 ,,Taj se nauk također oslanja na molitvenu praksu za pokojne, o čemu govori Sveto pismo: ‘Zato je [Juda Makabejac] za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi’ (2 Mak 12, 46). Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: ‘Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.,,

Na temelju navedenog razmotriće se osnovne činjenice kada je u pitanju Katolička dogma o čistilištu.

2.1. Da li je čistilište stanje ili mesto?

Kada je u pitanju čistilište, postavlja se pitanje da li je to pravo fizičko mesto ili stanje? Da li se radi o mestu mučenja, mestu u kojem se nalazi prava fizička vatra u kojoj moraju da se muče oni koji su tamo završili, ili se radi o simboličnom opisu stanja duša u čistilištu?

Katihizis za čistilište kaže, kako smo vidjeli da je to „čišćenje izabranih“. Papa Benedikt u svojoj knjizi Eshatologija navodi da je čistilište „međustanje“ E.C. Rava definiše čistilište na sledeći način: “Eshatološka stvarnost koja podrazumijeva čišćenje čovjeka nakon smrti” U Suvremenoj Katoličkoj enciklopediji, čistilište se definiše kao “proces čišćjenja nakon smrti”.

Dakle, ono što može da se zaključi, uzimajuči savremeno teološko razumevanje čistilišta, jeste da čistilište nije fizičko mesto već stanje duša odnosno proces. U tom smislu, u kontekstu katoličkog učenja, bespotrebno je tražiti lokaciju na kojoj je smešteno čistilište. Ono je isključivo u kategoriji duhovne, odnosno, kako je već navedeno, eshatološke stvarnosti.

Ono što je takođe važno naglasiti, čistilište je, po učenju Katoličke crkve privremeno stanje, za razliku od raja i pakla koja su večna odredišta. Dakle u čistilištu se trpi „vremenita kazna“ što znači da će trajati onoliko dugo koliko je potrebno da se očisti od određenih grehova, a koje pokojnik nije očistio dok je bio živ.

Ovo stanje nije neizvesno za vernika. Nakon čistilišta, dakle procesa čišćenja, vernik završava u raju a nikako u paklu. O tome će u kasnije biti više reči.

Ko odlazi u čistilište?

Katoličko učenje, kako je definisano u citiranom katihizisu, uči da u čistilište odlaze „Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti”.  To konkretno znači da samo vernici koji su postigli određeni stepen svetosti, ali ne dovoljan za raj, odlaze u čistilište.

„Uobičajeno se smatra da mnogi, ako ne i većina od četvrtine milijuna ljudi koji svakodnevno umiru, ne idu izravno ni u Nebo ni u pakao, već u čistilište. Kao što je već rečeno, oni pate i potpuno ovise o molitvama živih koje im mogu skratiti vrijeme i ublažiti boli u čistilištu.“

Da bi se uopšte postigla Božja milost i prijateljstvo sa Bogom, potrebno je da je osoba krštena, ili da je krštena željom (želela da se krsti ali je smrću sprečena da to i realizuje) ili krvlju (da je mučenički postradala za Hrista pre nego što je imala prilike da bude krštena).

 Ko odlazi direktno u raj a ko direktno u pakao?

Katekizam katoličke crkve i na ovo pitanje daje odgovor:

„1023 Oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom. Zauvijek su slični Bogu jer ga gledaju ‘kao što jest’ (1 Iv 3, 2), ‘licem u lice’ (1 Kor 13, 12)“.

Ovo pretpostavlja da se ovde na zemlji čovek može u potpunosti očistiti. To konkretno znači da vernici trebaju da žive svetotajinskim (sakramentalnim) životom. Onaj ko živi svoje krštenje, pristupa evharistiji, svetoj tajni ispovesti i na taj način se odmah rešava tereta i posljedica greha, čini dobra dela, stalno teži da dospe u nebo, čuva svoju „krsnu nevinost“.

„1035 Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, ‘vječni oganj’. Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i blaženstvo, za što je stvoren i za čime teži.“

Smrtni greh vodi direktno u pakao. Katolička crkva uči da za smrtni greh moraju da budu ispunjena tri uslova: da mora da bude težak, učinjen sa punim znanjem osobe koja čini greh (možemo reći pri potpunoj svesti da ono što čini jeste greh), i mora da bude počinjen sa svesnim, namernim pristankom grešnika. To podrazumeva namerno kršenje Božjih zapovesti, neodlazak na misu, ljutnju, zavist, mržnju, jeres, bogohuljenje i slično. Odbacivanje Boga (neverovanje) je odbacivanje Božije ljubavi i zato osobe koje to čine, odlaze direktno u pakao i to nije Božiji, već njihov izbor.[24] Pakao je večno određenje, kao i raj, za razliku od privremenog stanja u čistilištu.

 Šta proživljavaju duše u čistilištu?

Ako je čistilište stanje, znači duhovna stvarnost, šta proživljavaju duše u čistilištu? Na koji način trpe, odnosno na koji se način pročišćavaju kako bi došle u stanje svetosti?

„Duše u čistilištu pate na različite načine i svaka onoliko dugo koliko je potrebno – neke i do Posljednjega dana. Oduzimanje visio beatifica – blaženoga gledanja koje nastupa u trenutku smrti – njihova je najveća agonija. Ostale patnje uključuju osjećaj sramote i kajanja, vatru, glad, žeđ, prljavštinu, smrad, tamu, hladnoću, izolaciju, zatvorenost i neizvjesnost oko vremena oslobađanja.“    

Ako uzmemo u obzir da je čistilište duhovna a ne fizička stvarnost, onda u tome kontekstu ne možemo govoriti o stvarnoj, materijalnoj vatri i ostalim oblicima fizičkog mučenja, već, kako je to i navedeno, već o duševnoj agoniji (osećanju duše) onih koji se nalaze u čistilištu.

Ratzinger veli da je čistilište nužan unutrašnji proces čovekovog preobražavanja u kome on postaje sposoban za Boga, a time i sposoban za jedinstvo sa zajedništvom svetih. Vatra preporađa, čisti i drevni je sveti simbol korišćen u mitologiji, folkloru i hrišćanstvu prvih vekova. Apostol Pavle pominje vatru: ,,Svačije delo izaći će na videlo; sudni dan će pokazati, jer će se u ognju otkriti, i kakvo je čije delo – oganj će pokazati,, (1 Kor 3,13) U ovom kontekstu, možemo govoriti o vatri kao procesu pročišćenja a ne kao o fizičkoj vatri.

S obzorom da su duše u čistilištu umrle u stanju milosti, „one doživljavaju savršeno blaženstvo u svojoj boli!”. One prihvataju svoje stanje, znajući da ih nakon toga čeka večno blaženstvo, a u svemu tome imaju pomoć i anđela i svetaca koji ih posećuju i teše.

Ono što je takođe važno da se istakne, jeste da se duše u čistilištu ne mogu moliti za sebe, ali mogu da se mole za nas. One su deo nebeske Crkve, ali Crkve koja pati. Zemaljska (putujuća Crkva) treba da se moli za njih. U tom smislu se molitveno prožimaju nebeska Crkva (raj), Crkva koja pati (čistilište) i putujuća Crkva (Crkva na zemlji).

Dakle, iako postoje i mišljenja kako se u čistilištu proživljavaju prave fizičke muke, generalno shvatanje savremenih katoličkih teologa jeste da je trpljenje muke u čistilištu duhovna stvarnost pročišćenja. U tom kontekstu, duše u čistilištu prolaze kroz duševnu agoniju, koja je duhovna a ne fizička bol.

 Na koji način živi mogu da pomognu dušama u čistilištu?

Već smo spomenuli da živi (putujuća, odnosno Crkva na zemlji) može, po Katoličkom učenju, da pomogne dušama u čistilištu.

Kako je navedeno u Katihizisu, 1032, a kako je to i ranije naglašeno, za duše u čistilištu se treba moliti. To se čini na različite načine: a) Prilikom samih sprovodnih obreda i mise. Kod sahrane pokojnika, u obredu se upućuju razne molitve za pokojnika. Te su molitve usmerene na rajsko odredište. Npr. jedan od zaziva u sprovodnom obredu je: „U raj poveli te anđeli, na dolasku tvojem primili te mučenici, i odveli te u sveti grad Jeruzalem.“ Ili „Zbog anđeoski te primio, i ti s Lazarom nekoć ubogim pokoj vječni imao (-la).“ Sprovod se može kombinovati sa sprovodnom misom. B) Misa zadušnica. Misa za dušu pokojnika naziva se misa zadušnica. U pravilu se služi osmog i tridesetog dana nakon smrti. U pravilu se služi u onoj župnoj crkvi kojoj je pokojnik pripadao. Neko će zatražiti i da se služi misa zadušnica na godišnjicu smrti pokojnika. c) Gregorijanskih misa. Gregorijanske mise su 30 uzastopnih misa kroz trideset dana bez prekida. Preporučljivo je da se slavi u crkvi kojoj je pokojnik pripadao, i da se na njoj članovi porodice ispovede i pričeste. d) Molitava za pokojne Osim misa koje može da služi samo sveštenik, svaki vernik, po učenju Katoličke crkve treba da se moli za svoje pokojnike. e) Molitve i zastupništvo svetitelja. Katolička crkva kao i Pravoslavna uči da se molitve mogu uputiti i svetiteljima. Oni su takođe deo Crkve, ali one nebeske, proslavljene. U ovom smislu takođe se može razumeti „blago Hristovih i svetiteljskih zasluga“ kao i potpuni oproštaj a o čemu je bilo više govora u podpoglavlju 1.2.

Gde odlaze nerođena ili rođena deca koja su umrla pre krštenja?

Katolička crkva je sve do nedavno učila kako postoji mesto između raja i pakla, Limb (lat. limbus: rub ili granica).

„U srednjovjekovnoj teologiji to se mjesto naziva ’granično’ mjesto između raja i pakla, gdje se nalaze osobe koje nisu počinile osobnog grijeha, ali nisu ni krštenjem oslobođena od istočnog grijeha (pravednici prije dolaska Kristovog te djeca i imbecili). Krist je prema teologiji, u vrijeme od svoje smrti na križu do uskrsnuća sišao u limb (’nad pakao’, ’carstvo mrtvih’) i odatle oslobodio duše pravednih a po svom uzašašću i njih poveo sa sobom u nebo“.

Limb u kojem se nalaze duše pravednika koje su umrle pre Hrista naziva se limb otaca. Nekrštena deca i osobe koje su lišene razuma odlaze u limb dece.

          Učenje o limbu nikada nije bilo zvanično učenje Katoličke crkve. Međunarodna teološka komisija za vreme Pape Benedikta XI je objavila dokument, koji je objavljen 2008. godine, u kojem se napušta učenje o limbu kao hipotezi. Ovde se ne radi da je papa ukinuo limb, kako se to često navodi u medijima, već se jednostavno došlo do zaključka da nema uporišta da se ovakvo učenje i dalje smatra dogmom ili doktrinom.

Iako Katolička crkva i nadalje uči da je krštenje nužno za spasenje, ipak kada su u pitanju nekrštena deca, Katekizam katoličke crkve u 1261 kaže sledeće:

„Što se tiče djece umrle bez krsta, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko milosrđe Boga, naime, »koji želi da se svi ljudi spase« (1 Tim 2, 4), i Isusova nježnost prema djeci kada govori: »Pustite dječicu neka dođu k meni; ne priječite im!« (Mk 10, 14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne priječi da po daru svetoga krsta dođu Kristu.“

Deca se predaju milosti Božjoj, u veri da će ih Gospod primiti u Carstvo nebesko. Zato možemo s pravom reći da je opšti stav Katoličke crkve nakon objavljivanja navedenog dokumenta da nekrštena deca idu u raj.

PRAVOSLAVNO STANOVIŠTE

Pravoslavni ne priznaju učenje o čistilištu međutim, unutar samog pravoslavlja, postoje nezvanična verovanja koja mogu biti poprilično zbunjujuća kako za vernike tako i za ostale koji čitaju o tome u pravoslavnoj literaturi. Naime, reč je o pojmu mitarstva. Nejasan je tačan koren ovog verovanja, važnost mu je dao Kiril Aleksandrijski (444.) koji je pisao da je suština mitarstava sud po ishodu duše gde će nakon izlaska iz tela, pred dušu će stati dve vojske, demonska i nebeska. Zadatak demona je da pokaže čovekova nedela, dok će anđeli pomagati uplašenoj duši. Tako u zavisnosti od anđeoske zaštite, čovekovih nepokajanih dela i molitava bližnjih, duša će prolaziti od jednog ka drugom mitarstvu gde će polagati račun za svoje grehe, koje će anđeli iskupljivati navodeći dobra dela i vrline. Ako ne uspe, duši se uskraćuje slava Božija (Is. 26,10) i ona odlazi u pakao. Ako prođe mitarstva, duša odlazi u Carstvo nebesko.

Najkarekterističnije viđenje mitarstava se pripisuje prepodobnoj Teodori carigradskoj nakon njene smrti (940.). Naime, ona se javila u snu Grigoriju, učeniku prepodobnog Vasilija Novog, upozorivši ga da postoji 20 vazdušnih mitarstava i da poruči prepodobnom da se moli za nju da uspešno prođe kroz mitarstva. 

Sistematski se mitarstvima počeo baviti sv. Ignjatije Brjančaninov (19.vek) a nastavio sv. Jovan Šangajski (20.vek). Zatim njihovo učenje nastavlja i objavljuje otac Serafim Rouz. Profesor antropologije na Pravoslavnom Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, upitan od jednog studenta upravo o mitarstvima, odgovorio je da to nije zvanično učenje crkve te ne postoji u pravoslavnoj dogmatici i da se može razumeti više u pedagoškom smislu nego kao dogma. Zvanični stav pravoslavne crkve je da postoje samo raj i pakao i da pokajani grešnici u paklu ne mogu sami popraviti svoje stanje, nego je to jedino moguće Bogu i njegovoj milosti i to molitvama crkve, do strašnog suda dok još nije doneta konačna presuda. Ovaj stav se slaže sa protestantskim da ne postoji međustanje, več isključivo raj ili pakao. Pravoslavni veruju u molitveno zastupništvo svetitelja, Bogorodice i bližnjih koji su deo crkve, da mogu pomoći duši koja se nalazi u muci, dok protestanti ovaj deo apsolutno odbacuju.

Osim posebnog suda, Otkrovenje uči da će biti još jedan, opšti sud gde će se suditi duši i telu i celom svetu. Ovaj sud će biti sveopšti i konačan te izmene nisu moguće nakon toga. Dan ovoga suda se ne zna (Vidi; Mat 24, 36). Sveti oci, govoreći o budućem životu, blaženom ili mučenom, ne preciziraju uvek da li misle o onom koji sledi duši nakon smrti telesne, ili pak o onom koji sledi nakon poslednjeg suda.

PROTESTANTSKO STANOVIŠTE

Najbolje ćemo razumeti protestantsko stanovište u pogledu čistilišta ukoliko citiramo 22.član iz  39.članaka vere Anglikanske crkve koji glasi:

,,Učenje Rimske crkve o čistilištu, o indulgencijama, o poštovanju i obožavanju slika i relikvija, kao i prizivanju svetaca, ništavno je, isprazno i izmišljeno, i ne zasniva se ni na kakvim svedočanstvima Svetog pisma. Štaviše, u nesaglasnosti je sa Rečiju Božijom,,

Ovo učenje je osuđeno ovim članom kao izmišljeno i biblijski neutemeljeno. Protestanti ne veruju u međustanje duše, već samo u raj ili pakao. Ovo potvrđuje i Drugo helvetsko veroispovedanje (1566.) kao i Westminstersko veroispovedanje (1647.) Pogledamo šta kažu član 237 i 238 Drugog helvetskog verovanja:

,,Vjerujemo da vjernici nakon tjelesne smrti idu ravno Kristu, i zato ne trebaju posredovanje živih, molitve za njih, niti kakve službe živih. Isto tako vjerujemo da su nevjernici nakon smrti odmah bačeni u pakao iz kojega nema izlaza bilo kakvim posredovanjem živih.

Neki naučavaju u svezi ognja i čistilišta, suprotno kršćanskoj vjeri, jer ispovijedamo: “Vjerujemo u oproštenje grijeha i život vječni” i savršeno očišćenje po Isusu Kristu i ovim riječima Gospodina: ” Zaista, zaista kažem vam , tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život. ” (Iv 5, 24) i opet: “Tko je okupan, treba mu oprati samo noge. On je potpuno čist… Ivan 3, 10”,,

Westminstersko veroispovedanje je u saglasnosti sa drugim helvetskim i 39.članova vere te u 32. poglavlju jasno obrazlaže verovanje samo u dva mesta duše:

,, Ljudska se tijela nakon smrti vraćaju u prah i propadaju; ali njihove su duše besmrtne (one niti umiru niti spavaju), budući da su besmrtne, odmah se vraćaju Bogu koji ih je i stvorio. Duše pravednika, dovedene do savršenstva u svetosti, ulaze u najviše nebo gdje gledaju lice Božje u svjetlosti i slavi, iščekujući potpuno otkupljenje svojih tijela. Duše pokvarenih bačene su u pakao gdje ostaju u mukama i krajnjoj tami, sačuvani za sud velikoga Dana. Pismo nam spominje jedino ova dva mjesta na koja duše odlaze, i ni jedno drugo. ,,.

Sva veroispovedanja se dakle pozivaju i oslanjaju na Sveto pismo, to se ponajbolje možda vidi u priči o Bogatašu i Lazaru. Prvi je bio u paklu, dok je drugi boravio u raju. Bogataševo stanje se nije moglo promeniti jer je šansu za to imao u zemaljskom životu, koji je iskoristio rđavo te nije zaslužio raj. Takođe razbojnik na krstu kada pominje ,,carstvo“,,  Isus mu odgovara ,,.. danas ćeš biti sa mnom u raju,,.(Luka 23, 42-43). Jasno vidimo da ovde nema govora niti naznake o ,,trećem stanju,, duša. Protestantsko je čvrsto verovanje da je Hristos otplatio sve grehe te mi ne moramo plaćati za iste u čistilištu  jer bi to nipodaštavalo Hristovu žrtvu.

Umnogome je učenje o čistilištu našlo utemeljenje u molitvi za umrle koje postoje i kod rimokatolika i kod pravoslavnih u nadi da se ipak može umilostiviti Bog i promeniti stanje duše. Protestanti odbacuju ovu ideju i decidirani su u tome da kada duša izađe iz tela, odnosno kada smrt nastupi, više ne postoji mogućnost nikakve promene. Molitve za mrtve postoje ali u sasvim drugom kontekstu. Komemoracijski značaj i zahvalnost za zemaljski život umrlog zauzimaju glavni kontekst. Molitvama se ništa ne može promeniti te u tom smislu, one i nisu neophodne za umrle.

---