Zajedno…a sami

Pogledajmo svet oko nas, šta primećujemo? Jesen, lišće menja boju, kapljice kiše na parkiranim automobilima, barice na uličnim rupama, ljudi žure da stignu na autobusku stanicu, ulična buka usled jutarnje gužve, nervozni vozači trube iako se tek upalilo zeleno svetlo… Sve je užurbano, glasno i nespokojno. U autobusu svi fanatično žure u svoje mobilne uređaje, gotovo kao da se radi o životu i smrti. Ako nešto slučajno propuste na njuz fidu Instagrama, Fejsbuka i ostalih društvenih mreža, biće smak sveta. Više niko nikoga ne čuje – možda sluša, ali ne čuje šta zaista neko govori.

Majka skroluje Instagram nalog dok joj dete govori da ga je drugo dete gurnulo u školi, i klima glavom. „Gurni i ti njega“, tupo odgovori i nastavlja da skroluje.

Devojka se žali momku da previše vremena provodi sa drugovima i ne posvećuje joj dovoljno pažnje, dok on drnda po telefonu. „Smaraš“, odgovori joj oštro. Ona hitrim korakom ode u kupatilo i plače. Plače da ga ne bi smarala dok se on opsesivno bavi telefonom i lajkuje sliku druge devojke na fejsbuku.

Deda moli unuka da mu pomogne da premesti neki stolić u drugu sobu jer je operisao kuk. Stolić nije težak, a unuk je mlad, jak i trenira. Dok se dopisuje na Mesendžeru — a uvek se dopisuje i nikad nema vremena ni za šta — isfrustrirano otkaci dedu rečima: „Ne mogu sad, zauzet sam, jel vidiš da sam na telefonu, nek ti pomogne tata.“ Deda je više puta pokušao da uspostavi kontakt sa unukom, ali bez uspeha. Unuk je „uvek zauzet“, čak i kada deda ubrzo nakon toga doživi moždani udar. Unuk je i dalje „zauzet“ i nema vremena da poseti dedu u bolnici.

Dok se vozimo gradom, gužva kao i po običaju, semafor se oglasi crvenim svetlom, ljudi žure u telefone. Kao roboti koji su programirani da 24 sata rade neki automatizovani posao. Na ulici pešaci takođe žure u svoje telefone, čak i kada prelaze ulicu. U autobusima isto vlada kult telefona. Niko ni sa kim ne priča, niko nikoga ne čuje. Nikad moderniji i napredniji svet, a stopa usamljenosti, samoubistava, depresije i anksioznosti prevazilazi svaku dosadašnju brojku.

Čak i u domu Gospodnjem ljudi žure u telefone, gledaju koliko je sati, poneko zaboravi da isključi zvuk pa dobije i poziv u toku Liturgije i izađe napolje da se javi. Nekome stigne poruka na Vajber i, usled straha od propuštanja, odmah mora da pogleda u telefon… Čak i kada su ljudi okupljeni, razgovor je površan, „reda radi“, jer se očekuje od nas da budemo socijalna bića i „ljubazni“, ali u suštini i tu svako malo ljudi proveravaju telefon i ne čuju drugoga.

Telefon je ipak sa nama 24 časa, a drugi nije. No, zar upravo to nije razlog da zaista čujemo drugoga, pa makar i ako ta osoba priča nešto nama trivijalno? Možda je njoj važan taj kontakt i možda ćemo baš time što ćemo joj posvetiti malo vremena i čuti je, njoj učiniti dobro. Jer, nije samo dobro baciti novac prosiocu usput u podzemnom prolazu ili provući karticu kupivši detetu novi telefon samo da bismo ga „skinuli s vrata“, jer bolje je da „drnda telefon“ nego da nas svaki čas smara… Dobro je- posvetiti vreme bližnjem, čuti ga, utešiti ga — ili ga neutešiti — ali možda samim tim što ćemo ga čuti, njemu je već dovoljno da oseti da nije sam.

Ne moramo plaćati skupe psihoterapije gde će stranac za 80 evra u toku 45 minuta čuti naše probleme i predložiti da se „aktiviramo socijalno“. Hajde da se aktiviramo prvo tako što nećemo opsesivno žuriti u mobilni telefon i biti robovi istog. Hajde da život koji nam je dat kao dar ne traćimo na ispraznost društvenih mreža pod izgovorom da je to „važno“ i da ne smemo da propustimo ništa jer ko zna šta može da se desi ako sat vremena ne proverimo telefon. Ništa se neće desiti.

Zapitajmo se: šta bi Hristos uradio? Da li bi nas savetovao da histerično skrolujemo po društvenim mrežama, ili bi rekao: „Pomozi svom bližnjem, čuj ga, nešto ti porucuje, ako mu pomogneš, meni si pomogao.“

Naravno, reći ćete, može se pomoći i preko društvenih mreža i onlajn. Da, ukoliko je sa merom i ukoliko ne postoji drugi izbor, tj. od ličnog susreta licem u lice. Da li je lepše otići na Liturgiju ili je gledati onlajn? Da li možete onlajn primiti pričešće i dobiti život večni? Don’t think so.

Probudimo se! Život na zemlji je ograničen. Da li želimo da živimo onlajn, ili ovde i sada?

I uvek se zapitajmo: WWJD (What would Jesus do) – šta bi Isus uradio?

Autor: Anđela Stevanović

Leave a Reply